Mihailo Radojković - kuvar u restoranu Enso

Šta je teže: napraviti dobro jelo ili napraviti ga identično dobro pedeseti put?

Jedno dobro jelo predstavlja trenutnu gastronomsku ekspresiju, ali veštine kuvara ogledaju se u dugoročnom standardu koji postavlja. Rutina smanjuje svest, uništava fokus i preciznost, stoga je teže kvalitet jednog jela ponoviti iznova.

 

Koji deo posla sous chefa gost nikada ne vidi, a zapravo vam oduzima najviše vremena i energije?

Ne treba da postoji nijedan posao kuvara koji gost ne vidi. Od mehaničkih poslova,  pažljivog pripremanja i oblikovanja namirnica, do preciznog i lepog serviranja, gost treba da oseti svaki detalj. Svaki posao kuvara odražava se na tanjiru pred gostom. Sve je providno.

 

Koliko ego sme da postoji u ozbiljnoj kuhinji?

Nadmenost prema poslu i kolegama ne priliči nijednom ozbiljnom kuvaru. U kuhinji važno je biti skroman, ali sa ponosom; biti umeren, ali sa samopouzdanjem i stavom. Samo ovako mladi kuvar može da unapredi svoje znanje.

 

Kada biste morali da izbacite jednu stvar iz današnjeg fine dininga zauvek: penu, pincetu, jestivo cveće, komplikovane opise jela ili nešto peto, šta bi to bilo?

Komplikovani opisi i pinceta imaju svoje mesto u kuhinji i ugostiteljstvu. Ako je jelo složeno, ne može imati prost opis. Ako jelo zahteva opsesivnu preciznost, pincetice i pipetice jesu odgovarajući alat. Samo onda treba da budemo iskreni; neka jela ne moraju imati pretenciozne naslove, i nema potrebe da se odvajamo od ove iskrene, jednostavne hrane, već da je slavimo.

 

Šta jedete posle deset sati provedenih u fine dining kuhinji? Da li vam je poslednja stvar koju želite još jedan „savršeno izbalansiran tanjir“?

Mislim da se hranim relativno zdravo i šarenoliko. Pazim šta jedem, gde kupujem hranu, i kako je pripremam. Uprkos mojoj zdravoj ishrani u pokušaju, posle radnog dana obožavam da se najedem grickalica, što slanije I što hrskavije. Smoki mi je večni favorit.

 

Ko je teži za zadovoljiti: Nedeljko, gost ili vi sami?

Sa Nedeljkom imam direktan kontakt, zajedno radimo i komuniciramo. Uvek imam jasnu sliku njegovih ideja. Sa gostima je malo teže jer su nepredvidivi, ali kroz godine rada, učenja, i posećivanja restorana u ulozi gosta, stičem i unapređujem svoju intuiciju.

 

Koju stvar su te u školi naučili, a koju si morao potpuno da zaboraviš kada si ušao u profesionalnu kuhinju?

U školi je uvek postojala doza visoke formalnosti i skoro vojničkog pristupa radu. Međutim, kada sam počeo da radim, video sam da su ljudi ipak opušteniji.

 

Da li je postojao trenutak kada si prvi put pomislio: „Okej, ja stvarno želim da budem chef“?

Iako nije postojao jedan trenutak kad sam odlučio da ću se baviti kuvarstvom, kroz školovanje i prve poslove, bio sam sve sigurniji u svoju profesiju.

 

Šta ti je danas važnije – da napraviš nešto savršeno ili da napraviš nešto što je tvoje?

Nisam neko ko veruje u savršenstvo. Svaka ideja se razvija i formira, nikada ne ostaje na istom mestu. Kako bi nešto bilo autentično moje, mora da prati moju dinamiku. Trudim se pre svega da radim kako treba, ali važno mi je da ostavim trag u svom radu, a to ne mogu ako ne verujem u sopstveni kvalitet.

 

Koliko je teško pronaći svoj stil dok radiš pored ljudi koji imaju mnogo više iskustva od tebe?

Mislim da je nemoguće naći svoj stil ako ne radiš pored ljudi sa mnogo iskustva. Kao i svaki umetnik i svaki zanatlija, tako i svaki kuvar mora prvo da nauči osnove, pa tek onda da koristi svoj medij kao oruđe ekspresije. Stil se ne može razvijati bez temelja i iskustva.

Šta Nedeljko i Marko znaju zahvaljujući iskustvu, a što nijedna škola ne može da te nauči?

Nedeljko i Marko kroz dugogodišnji rad stekli su određenu intuiciju i sposobnost odlične procene svakog radnog procesa i gostiju. Njih dvojica kao da tačno znaju šta će koji gost da naruči, u kojim količinama treba pripremiti namirnice, i kakve ukuse gosti žele u sledećem meniju. Škola može da pruži tehničko znanje, ali intuicija se stiče iskustvom. Ovu osobinu sam primetio kod njih i polako je usvajam.

 

A postoji li nešto što tvoja generacija donosi u kuhinju, a što oni možda nisu imali kada su počinjali?

Verujem da svaka generacija ima svoje kvalitete, pa tako i moja. Mlađa generacija ima direktnu sliku globalne kulinarske scene. Nekada su ljudi bili vezani samo za ono sto je ispred njih, a danas su horizonti informacija široki. Imamo tehnike, inspiracije, i obrazovanje na dohvat ruke, i verujem da ćemo to iskoristiti da unapredimo naše veštine.

 

Da li bolje kuvaš kada u kuhinji svira dobra muzika? I šta nikako ne sme da se pusti tokom servisa?

Mislim da su metal muzika i dinamični rad u kuhinji stvoreni jedno za drugo. Metal je savršena kuvarska muzika i odlično se uklapa u atmosferu posla.

Ne volim kad se pusti bilo šta sporo i motono. Prispava mi se, i još gore, pokvari vajb.

 

Ako bi morao da opišeš ENSO jednim muzičkim žanrom, koji bi to bio?

Svestan sam, a to se i može primetiti, da je u Enso utkana kultura džez muzike. Ovde se neguje duh i ideja džeza.

 

Čega se više plašiš kao mlad kuvar: da pogrešiš ili da jednog dana počneš da kuvaš rutinski?

Svakako ne volim da pravim greške. Prestao sam da ih se plašim shvativši da su neizbežne, ali se trudim da ne uništim neku namirnicu, ili serviram nešto pogrešno. Rutine se ne plašim jer shvatam da je ona stanje uma, a ne neka spoljašnja okolnost. Do mene je da li ću ja posao doživljavati kao rutinsku obavezu ili kao zabavu.

 

Ako bismo te ponovo intervjuisali za deset godina, šta bi voleo da nam tada kažeš da si postigao?

Pored mnogobrojnih ličnih uspeha, voleo bih da steknem isto, i još veće, znanje ljudi koji su mene učili. Voleo bih svoje znanje nesebično da podelim sa generacijama posle moje; da i ja naučim nekoga da kuva.