Šta je teže: osmisliti odlično jelo ili napraviti ga jednako dobrim po pedeseti put?
Osmisliti odlično jelo.
Koji deo posla sous chefa gosti nikada ne vide, iako vam oduzima najviše vremena i energije?
Sve, rekala bih iz ugla gosta. Kao gosta me ne zanima kako su obaveze podeljene – želim da jedem i da imam dobro iskustvo.
Koliko prostora za ego ima u ozbiljnoj profesionalnoj kuhinji?
Dosta. Restoranima upravljaju hijerarhije koje se grade na osnovu staža, znanja, posvećenosti i ega.
Kada biste mogli zauvek da uklonite jednu stvar iz savremene fine dining scene — pene, pincete, jestivo cveće, previše komplikovane opise jela ili nešto drugo — šta bi to bilo?
Trend serviranja hrane na apsolutno svemu osim na tanjiru. #wewantplates
Takođe, trend predstavljanja jednog lista ili jednog povrća, organski uzgojenog i ubranog, kao kompletnog jela.
I rangiranja i liste.
Šta zapravo jedete nakon deset sati provedenih u fine dining kuhinji? Da li je još jedan „savršeno izbalansiran tanjir“ poslednja stvar koju želite da vidite?
Ne jedem nakon posla jer je prekasno. Poslednji obrok imam u ensu i najčešće biram upravo „savršeno izbalansiran tanjir“.
Poslednje što želim da vidim jesu ćevapi.
Koga je teže zadovoljiti: Nedeljka, gosta ili sebe?
Gosta. Zato što se susrećete sa beskonačnim brojem raspoloženja, iskustava, godina, ukusa, očekivanja, situacija… Ništa nije zagarantovano.
Dolazite iz zemlje sa neverovatno snažnim identitetom kada je hrana u pitanju. Šta vas je najviše iznenadilo kada ste prvi put otkrili srpsku kuhinju?
Prvo, nedostatak dokumentovanih informacija o srpskoj gastronomiji. Pronašla sam samo dve knjige recepata na engleskom i gotovo ništa na internetu.
Drugo, količina mesa, soli i pekarskih proizvoda koje prosečan Srbin konzumira.
Treće, kultura kafe i cigareta.
Mislim da je količina soli u hrani povezana i sa gubitkom čula ukusa.
Šta Srbi i Meksikanci, iznenađujuće, imaju zajedničko kada je hrana u pitanju? A šta je potpuno drugačije?
Sličnost je u tome što su obe kuhinje utešne, obilne i zasitne. Ali su istovremeno veoma različite.
Srpska kuhinja vezana je za određene ukuse i sezonske namirnice, dok se meksička kuhinja razlikuje od porodice do porodice, od kraja do kraja, distrikta, države i regiona. Ona je beskonačna i stalno usvaja nove sastojke i tehnike.
Da li je postojalo neko srpsko jelo koje u početku zaista niste razumeli, ali ste vremenom zavoleli?
Pileća džigerica umotana u slaninu.
Šta Srbi misle da je meksička hrana, a kakva je ona zapravo?
Ne samo Srbi, već i veći deo sveta misli da je meksička hrana bilo šta sa kukuruzom, pasuljem, čilijem i kuminom.
Pravu meksičku hranu teško je objasniti, reprodukovati i iskusiti van Meksika, jer koristimo mnogo svežih, autohtonih namirnica i procesa koje je gotovo nemoguće ponoviti, a koji čine najmanje 70% konačnog ukusa.
Da li je život u Srbiji promenio način na koji pripremate meksičku hranu kada se vratite kući?
Da. Način na koji je moja porodica ranije spremala roštilj bio je prilično haotičan – prvo bismo pekli odreske, zatim kobasice, pa na kraju povrće i sve servirali jedno po jedno.
Onda sam donela srpske tehnike.
Umesto da sve pečemo jedno po jedno, čekamo da svo meso bude gotovo u isto vreme i koristimo različite faze vatre. Svi sedimo i jedemo u isto vreme. Čak smo počeli da dodajemo sloj seckanog luka na dno posude…
Postoji li neki srpski sastojak koji ste ovde otkrili i koji biste rado poneli sa sobom u kuhinju u Meksiku?
Da. Urnebes i papriku u plavici.
Kada kreirate jelo, koliko Meksika neizbežno dospe na tanjir, čak i kada svesno ne pokušavate da ga unesete?
Ne mnogo. Rekala bih samo oko 10%, uglavnom kroz dodavanje kiselosti kako bi se naglasili ukusi.
Meksički ukusi su snažni, začinjeni i dominantni i svesna sam da ih ne vole svi.
Šta srpska kuhinja može da nauči od meksičke, a šta meksička od srpske?
Srpska od meksičke: kako da izvuče maksimum iz jedne namirnice – semenki, pulpe, korenja, listova, iznutrica, kože, glava…
Meksička od srpske: suhomesnate proizvode.
Kada biste morali da kreirate jedno jelo koje objašnjava vaš život između Meksika i Srbije, bez ijedne izgovorene reči, šta bi se našlo na tanjiru?
Lepinja punjena toplom pečenom prasetinom i salatom od kupusa, sa seckanim lukom i korijanderom, a sa strane salsa i limeta.
Koju je meksičku naviku vaš srpski suprug usvojio, a da to nikada niste očekivali?
Da bude zadužen za salse i gvakamole na našim proslavama i tokom svakodnevnih obroka.
Da li vas je brak sa Srbinom učinio tolerantnijom prema srpskim gastronomskim tradicijama ili kritičnijom?
Volim da budem antropolog-posmatrač. Trudim se da svemu pristupim sa najvećim mogućim poštovanjem, bez intervencije, učim, slušam i posmatram.
Više volim da razumem tradicije nego da ih osuđujem.
Anthony Bourdain škola.
Kada bi vaša majka i Nedeljko morali da kuvaju zajedno jedno veče, ko bi bio glavni u kuhinji?
Zavisi od konteksta.
Ako je hitna situacija i ljudi moraju da budu dobro nahranjeni pod pritiskom, moja mama bi izvadila svoja tri ekspres lonca i sama nahranila čitavu vojsku.
U svim drugim situacijama Nedeljko.
Mislite li da vam je to što ste postali chef u drugoj zemlji pomoglo da bolje razumete sopstvenu kulturu?
Definitivno. Ne samo svoju, već i svaku kulturu u kojoj se nađem.
Kako vreme utiče na nju, kakva je društvena struktura, kako funkcionišu kanali distribucije, kakav uticaj ima imigracija…
Kada biste imali potpunu slobodu da kreirate degustacioni meni Meksiko × Srbija, koje bi bilo prvo jelo i koja kombinacija bi na papiru zvučala potpuno pogrešno, a imala savršen ukus?
Većina naših tradicionalnih jela ima autentične nazive koji potiču iz dijalekata i često opisuju tehnike ili sastojke.
Na primer, mole znači mešana salsa, ali može da sadrži najmanje deset sastojaka, od kojih svaki zahteva drugačiji proces.
Adobo izgleda kao mole, ali ne sadrži semenke ni orašaste plodove. Ko bi to primetio?
Tu su i tehnike: tatemado – pečeno na ćumuru, ali ne potpuno; martajado – delimično usitnjeno, ali ne potpuno…
Pasulj je jedan od stubova meksičke gastronomije, ali ga niko neće naručiti jer će se plašiti da će prdeti.
Čili je još jedan stub meksičke gastronomije, ali niko neće pretpostaviti da nije ljut čak i kada zapravo nije.
Ovi su samo primeri, ali naravno, uvek postoji način da se od nečega napravi nešto novo!
Nakon života između dve veoma snažne gastronomske kulture, kakvog je ukusa „dom“ za vas danas?
Moj dom je 70% meksički, uvek imamo voće, salse, čili, kukuruzne tortilje, kiselu pavlaku, beli sir, kuvani pasulj, avokado… 20% srpski, suhomesnati proizvodi, povrće, slatka paprika, kupus, kafa, pavlaka, paprika, ajvar… i 10% internacionalni, sirevi, kobasice, hleb, brašna, začinsko bilje i začini.