Miša Relić o restoranu ensō i jelu koje je promenilo njegov pravac
Kada si prvi put pomislio: „Okej, ENSO je postao ozbiljan restoran“? Da li pamtiš taj trenutak?
Iskreno, ne pamtim taj trenutak.
Pamtim momenat kada sam probao onog čuvenog zeca sa turšijom i sladoledom od banane i karija, zbog kojeg sam promenio unapred osmišljeni koncept restorana iz tapas bara u fine dining.
Pamtim i trenutak kada smo, dok je korona još bila prisutna u vazduhu, dobili prvu Michelin preporuku.
A pamtim i kada mi je Dan Tana na novčanici od 100 evra napisao: „Mišo, dobro došao u najteži posao na svetu.“ U tom trenutku ENSO je uspešno radio već pet meseci, a ja sam mislio da je to kudikamo lakši posao od klabinga. Dakle, nisam znao ništa.
Nakon tih pet medenih meseci počeo je real life i sve ono što naš posao zapravo čini teškim. Sećam se da sam tada izgovorio: „Aha, dakle, ovo zapravo znači imati restoran. Wow.“
Šta u ENSU danas najviše liči na ono što si zamišljao kada ste ga otvarali, a šta nije ni postojalo u prvobitnom planu?
Prema prvobitnom planu, ENSO je trebalo da bude sofisticirani tapas bar. Onda se dogodila prva proba menija i shvatio sam da ne možemo da budemo tapas bar. Rekao sam tada Tijani: „Ne mogu ja Ronalda da stavim da igra levog beka. Ne ide.“
Ono što sam tada zamišljao i što mi je drago da danas mogu da kažem jeste da imamo dobar tim. Tu pre svega mislim na nas koji smo tu od prvog dana: Neđu, Pantu, Tijanu i mene. Svi smo toliko različiti, ali kapiramo stvari i zajedno guramo dalje.
Da ENSO može da zadrži samo jednu stvar po kojoj će ga ljudi pamtiti, šta bi voleo da to bude?
Voleo bih da nas ljudi pamte po tome koliko smo sebe utkali u ensō. Po tome što nikada nismo pravili kompromise kada su u pitanju kvalitet hrane i usluge, ali pre svega po posvećenosti, ljubavi i energiji koju smo godinama ulagali u svaki detalj. Jer ensō za nas nikada nije bio samo restoran.
Koliko se tvoj odnos prema restoranu promenio za ovih deset godina?
Da sam znao šta me sve čeka, nikada ne bih otvorio restoran. Pogotovo ne u Srbiji.
Imati uspešan, a istovremeno kvalitetan restoran u Srbiji gotovo je nemoguća misija. Ako niste dovoljno ludi i više nego dovoljno uporni da istrajete, nemojte ni počinjati.
Kada je ENSO u pitanju, gde više veruješ instinktu nego brojkama?
Ma, ja uopšte ne gledam brojke. Ne gledam ih ni u BitefArtCafeu.
Mene zanima da smo na nivou. Da su hrana i usluga onakve kakve treba da budu i da mogu da se pogledam u ogledalo i kažem: „To je to. To sam ja i stojim iza svega toga.“
A brojke u tom slučaju često ne mogu da budu dobre. To vam je ona odluka da li ćete svirati džez za malo para ili narodnjake za super lovu. Ja ovo drugo ne mogu. Nema tih para.
Koja odluka vezana za ENSO je u trenutku kada ste je donosili delovala kao najveći rizik?
Trenutak kada sam odlučio da ENSO ipak bude fine dining restoran. Hah, i dalje je rizik!
Postoji li nešto u ENSU oko čega nikada nisi spreman na kompromis, čak i kada bi kompromis bio poslovno isplativiji?
Ne postoji opcija kompromisa ako želite dobar fine dining restoran.
Ne može nedovoljno dobro vino da uđe u vitrinu. Nema sponzorstva zbog kojeg će se gurati neko vino ili neka namirnica. Postoji samo kvalitet.
Oko hrane se dogovaramo šef Neđa i ja, oko vina Đole Baltazar i ja, a sa Zdravkom Brkićem oko nekih drugih stvari. To je to. Ko poznaje ove ljude, kristalno mu je jasno koliko je to tvrda ekipa i koliko u njoj nema mesta za reč kompromis.
Koliko danas umeš da budeš gost u sopstvenom restoranu? Ili i dalje, čim sedneš, vidiš sve što bi promenio?
Pitajte Tijanu. Hahahaha.
Šta si kroz ENSO naučio o ljudima što nisi mogao da naučiš ni u jednom drugom poslu?
Ja stvarno mislim da zaslužujem diplomu počasnog doktora psihologije ili psihijatrije. Vi birajte.
Da danas, sa svim iskustvom koje imaš, ponovo otvaraš ENSO, šta sigurno ne bi uradio isto?
Ne bih otvorio restoran. Šalim se. U Srbiji, u ovoj klimi, otvorio bih eventualno tapas bar. A i to pod možda.
Da upoznaš Mišu koji je pre 25 godina tek ulazio u ovaj posao, šta misliš, da li biste se vas dvojica dopali jedan drugom?
Ovaj današnji Miša pokušao bi da odgovori onu ludu glavu od pre 25 godina od svega u šta namerava da uđe. Ali džaba, ne bi uspeo.
Šta si sa godinama prestao da dokazuješ ljudima?
Ne interesuje me šta drugi misle o meni i mom radu, a pogotovo ne o ENSU ili BitefArtCafeu.
Iskreno, nemam više šta kome da dokazujem i stojim iza svega što radimo. Mogu još samo sebi da dokazujem da i dalje mogu bolje i više.
Šta ljudi koji te poznaju samo kao vlasnika ENSA nikada ne bi pretpostavili o tebi?
Ko je pisao ovo pitanje, neka i odgovori.
Koju svoju osobinu smatraš važnom za sve što si napravio, a ljudi koji rade sa tobom bi možda rekli da im ponekad ide na živce?
Je l’ ovo neko autobiografsko pitanje, Tijana?
Šta danas smatraš uspehom, a Miši sa 30 godina to uopšte ne bi palo na pamet?
Uspehom smatram to što postojimo. BitefArtCafe gotovo 25 godina, a ENSO već 11. I ne samo da postojimo već radimo na nivou na kojem radimo, stalno napredujemo, bez kompromisa i sa visokim standardima oba entiteta u svom domenu. Pogotovo kada je reč o hrani u ENSU i programu BitefArtCafea.
I još nešto ne smem da zaboravim. Mora da nešto radim dobro kada oko sebe imam toliko ljudi koji sa mnom rade neki 11, više njih 15, a neki 18, 24 ili 25 godina. Gotovo polovina naše ekipe je toliko dugo sa mnom. To je neverovatno, zar ne?
Šta je za tebe danas luksuz koji nema veze sa novcem?
Luksuz je to što mogu da pojedem vrhunski tasting meni u ENSU, a zatim, posle samo nekoliko koraka, slušam isto tako vrhunski koncert ili svirku u BitefArtCafeu.
Privatno, luksuz je to što mogu da ostavim ekipi klub na mesec dana i odem na skijanje ili leti na Lošinj, a da se ne tresem razmišljajući šta će se dogoditi i da li ćemo preživeti.
Da možeš da sedneš za jedan od stolova u ENSU sa jednom svojom verzijom iz prošlosti, kog Mišu bi pozvao i šta bi ga pitao?
Pozvao bih Mišu muzičara iz 2001. godine i pitao ga: „Je l’ moralo to ugostiteljstvo?“
Popio bih piće i sa Mišom muzičarem iz 2011. i pitao ga: „Zašto, magare, nisi izdao taj album?“
Jasno vam je, nedostaje mi muzika i daću sve od sebe da se koliko toliko vratim svojoj prvoj ljubavi. Ekipa BitefArtCafea, ENSA i Musicologyja sada već može malo i bez mene.