Tijana Sekulić Managing Director | ENSO Restaurant

Da ENSO nije restoran nego osoba, kako bi ga opisala?

Jedan elegantan, klasičan gospodin. Italija pedesetih. Besprekorno obučen, nenametljiv, sa dobrim ukusom i još boljim manirima.

Šta je u ENSO-u najviše „ti“, a da gosti toga verovatno nisu svesni?

Detalji. Svaka vaza, cvet, knjiga, svaki mali ukrasni detalj koji možda niko posebno ne primeti, ali zajedno čine da prostor izgleda i oseća se baš onako kako sam želela, da ima žensku energiju.

Šta si kroz ENSO naučila o ljudima, a nisi očekivala da ćeš naučiti?

Zapravo, najviše sam naučila o sebi. O tome koliko mogu, koliko mogu da izdržim, koliko mogu da se menjam i koliko još uvek mogu da učim.

Šta nikada ne bi promenila u ENSO-u, čak i kada bi ti neko rekao da bi tako bilo komercijalnije?

Kuvare! Kakva ludačka ekipa. ❤️ Njih ne bih menjala ni za kakvu komercijalnu formulu.

Da danas ponovo otvaraš ENSO, šta bi uradila potpuno drugačije?

Ništa! I greške su deo svega što je ENSO danas. Da ih nije bilo, verovatno ni mi ne bismo bili isti.

Šta ti je važnije da gost ponese iz ENSA sećanje na jedno jelo ili osećaj cele večeri?

Iskustvo cele večeri. Volela bih da ima osećaj da je kroz ukuse otputovao na različite krajeve sveta, a onda se na kraju večeri vratio u Beograd. Da ne pamti samo šta je jeo, nego kako se osećao.

Kada sediš u ENSU kao gost, možeš li zaista da budeš gost ili i dalje vidiš sve što nije na svom mestu?

Ja svaki put dođem sa iskrenom namerom da budem gost. I onda moja opsesija detaljima ispliva na površinu. 😄 Vidim pomerenu stolicu, čašu koja nije tamo gde treba ili ima fleku od kamenca, uvek nešto..Tako da, očigledno, još uvek učim kako da budem gost u sopstvenom restoranu.

Šta u ENSU postoji samo zato što si ti insistirala na tome?

Bašta. Definitivno. Svaka biljka je birana i zasađena sa ljubavlju. Skoro sve sam sama zasadila. A Gaga i ja ih negujemo I zalivamo. Verovatno sam oko nje bila mnogo upornija nego što je bilo neophodno, ali danas, kada sednem tamo, zaboravim da sam usred Beograda.

Postoji li nešto što gost verovatno nikada neće primetiti, a ti zbog toga možeš da poludiš?

Sve ono što gost zapravo ne bi ni trebalo da primeti. Verujem da je dobar restoran upravo to, stotine malih detalja koji funkcionišu toliko dobro da ih gost nije ni svestan. A ja ih, naravno, vidim sve. 😄

Koliko se žena koja danas sedi u ENSU razlikuje od žene koja ga je otvarala pre više od deset godina?

Mnogo. Apsolutno sam zaljubljena u ženu koja me danas gleda iz ogledala. Trebalo mi je vremena da dođem do nje, da je upoznam i da naučim da je cenim i volim. A najbolje od svega je što jedva čekam da upoznam onu koja će me iz tog istog ogledala gledati za deset ili dvadeset godina.

Da li si postala žena kakva si mislila da ćeš biti?

I više od toga! Nikada nisam ni sanjala da ću imati restoran, klub ili raditi muzički festival, a eto me, plivam, i rekla bih prilično uspešno. Mislim da kao devojčice često ni ne znamo koliko prostora smemo da zauzmemo. Ja sam svoj prostor sa godinama naučila da napravim sama. I danas mnogo više verujem toj ženi nego što je ona devojka nekada umela da veruje sebi.

Šta ljudi koji te površno poznaju najčešće pogrešno procene o tebi?

Da sam uobražena i prepotentna. Ranije me je to pogađalo i imala sam potrebu da ljudima dokazujem da nisam. Sa godinama sam shvatila nešto prilično oslobađajuće, ne mogu svima da se svidim. I još važnije, ne treba svima da se svidim. Ljudi koji me zaista poznaju znaju ko sam, a to mi je danas sasvim dovoljno.

Šta ti je sa godinama postalo potpuno nevažno, a oko čega si danas zahtevnija nego ikada?

Potpuno su mi nevažna postala očekivanja drugih ljudi. A mnogo sam zahtevnija kada je u pitanju moj odnos prema sebi. Da sebi ugodim, da čujem šta mi treba, da se čuvam i da volim sebe onako kako nisam umela u dvadesetim. Trebalo mi je dosta godina da shvatim da to nije sebičnost.

Koju svoju osobinu si nekada pokušavala da promeniš, a danas je zapravo voliš?

Moju opsesivnu organizovanost. Svaki dan imam plan šta radim i kada radim. To je od dede, unuka vojnog lica zauvek. 😄 Nekada sam mislila da bi trebalo malo više da se „opustim“, a danas sam mu zahvalna na tome. Upravo zbog te organizovanosti stignem neverovatno mnogo stvari, ali, što mi je još važnije, ostavim vreme i za sebe.

Šta je za tebe danas luksuz koji nema nikakve veze sa novcem?

Biti offline. Bez daljnjeg. Navijam da nam se vrate analogni životi, makar na nekoliko sati dnevno.

Da možeš da pozoveš na večeru jednu svoju verziju iz prošlosti, koju Tijanu bi pozvala i šta bi je pitala?

Tijanu od 26 godina, koja je prvi put ušla u BitefArtCafe. Pitala bih je odakle joj tolika samouverenost i gde smo je usput, tokom ovih dvadeset godina, pomalo izgubile. A onda bih verovatno naručila još jednu bocu vina i pustila nju da malo objasni ovoj današnjoj Tijani neke stvari.

Оставите одговор